U četvrtak, 8. srpnja 2010. održana je svečana podjela Svjedodžbi o maturi i Potvrda o položenim ispitima Državne mature našim maturantima. Bila je to 15. generacija creskih maturanata i prva generacija koja je polagala Državnu maturu.

Učenici naše škole sudjelovali su u Ogulinu na 5. Festivalu bajki koji je održan od 10.- 13.6.2010. Predstavili su se lutkarskom predstavom „Plesna haljina žutog maslačka“ u čijem su stvaranju sudjelovali i neki naši, već bivši učenici. Na Festival smo pozvani zahvaljujući suradnji s udrugom „Ruta“koja je u Ogulinu održala nekoliko radionica filcanja te je predstavila slikovnicu „Tajna Masmalića“. Festival bajki posvećen je Ivani Brlić- Mažuranić, rođenoj u Ogulinu. Ove je godine izvedeno 15-ak predstava, održan je niz kreativnih radionica i predstavljeno nekoliko slikovnica i knjiga za djecu.

Državna matura je iza nas, no ima i drugih vijesti. Prvaši i drugaši su bili u Beču, a svi sada puno uče za završne ispite.
No, najvažnija vijest je svakako nadogradnja škole za potrebe gimnazije.Prilažemo fotku sa svečanosti otvorenja radova.
O svemu više u školskom listu koji uskoro izlazi!

Naši maturanti veselo su proveli svoj zadnji radni dan, uz pjesmu i ples. Rastali su se od svojih učitelja, nastavnika, profesora, teta spremačica, kuharica, kućnog majstora. Oprostili su se od škole u kojoj su proveli 12 godina. Želimo im uspješnu maturu i upis na fakultet i svu sreću u životu!

Svibanj u našoj školi uvijek je prepun događaja. Ove godine uzbuđenje je još i veće jer smo prva generacija koja piše Državnu maturu. Ispitima redovnog programa treba dodati  ispite Državne mature, pripreme za natjecanja, izradu Godišnjaka maturanata, pripremu maturalne zabave, izradu Školskog lista, posjetu Saboru i i ostale ekskurzije...Mislim da nije potrebno dalje nabrajati. Nadamo se da ćemo ipak sve odraditi kako treba. O svemu detaljno - u školskom listu!

Svi znamo da učiti nije lako. Kako bismo lakše savladali gradivo, profesorica psihologije Elena Busanić Sušić ponudila nam je svoju pomoć. U dogovoru s njom osnovali smo Grupu za učenje. Tamo, na nama uzbudljiv i zanimljiv način, svladavamo nove i lakše metode učenja. Sastajemo se svakog petka u 15 sati i svi su pozvani da nam se pridruže!

U četvrtak, 25. ožujka, u našoj je školi bilo posebno zanimljivo. Naime, svi su se učenici naše male gimnazije (osim dijela maturanata) uključili u najveće svjetsko natjecanje iz matematike «Klokan bez granica». To se matematičko natjecanje održalo po 12. put u Republici Hrvatskoj. Naša škola sudjelovala je u skupinama: Cadet (10 učenika), Junior (26 učenika) i Student (4 učenika). Svim učenicima preporučamo internetsku stranicu http://www.matematika.hr/ na kojoj će 20. travnja 2010. biti objavljena rješenja zadataka, a od 6. svibnja i rezultati natjecanja. Terezia

Kad se radi o užicima duha i kulturnom oplemenjivanju duše, creska mladež već generacijama vrsno iskazuje svoj praktičan duh, povodeći se za onom starom: ugodno s korisnim. Već dobro uhodani maturanti primjerom velikodušno ukazuju mlađim razredima na istreniranu praksu ubijanja slobodnog vremena koje dijeli od ciljane predstave. Onih tri i pol sata viška moguće je ugodno ispuniti, na opće zadovoljstvo: kupnjom dara za par mjeseci udaljen prijateljičin rođendan, okladama tipa 'e, što misliš kol'ko krugova Korzom možeš napraviti za 5 minuta', tucetom hamburgera u McDonaldsu, bezuspješnom potragoma za 'ma neki šampon što mi je teta naručila' i varijacijama na temu.
Ako uspješno obavljen zadatak sam po sebi nije dovoljna nagrada, kao šećer na kraju dočeka nas dogovoreno okupljanje, cca 19:30, ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, i udobne lože, trud vrhunskih izvođača i druželjubivo osoblje.
U četvrtak, 04.02., na repertoaru se nalazila Verdijeva „La Traviata“. U režiji Janusza Kice ova je opera doživjela modernu preobrazbu, zadržavši duh izvornika. Pohvalama dodajemo i one najkritičnijeg dijela publike – pripadnika creske gimnazije, koji su se, ili tek to namjeravaju, u četiri godine školskih izleta i putovanja svačega nagledali. Budućim naraštajima želimo da i sljedeći projekti budu ovako dobri, a veteranima četvrtog razreda buduće posjete, organizirane u vlastitom aranžmanu.

  I ove godine, su vlast u gradu na neko vrijeme preuzele maškare. Ludilo je zavladalo. Učenici naše škole su si također dali truda i smišljali kojekakve maske za maškarane plesove. Plesalo se i pjevalo do jutra. Na plesove smo se upućivali sami ili u grupama, te smo davali mašti na volju. Ove godine maska creske karnevalske udruge Vežgani zove se "Creski Škuri". Ideja je preuzeta iz popularnog filma "Mladi mjesec", kojega su svi najvjerojatnije već pogledali i to više puta. Kostim se sastoji od velikog crvenog plašta, u kojega je utrošeno 4,20m platna i satenskih crnih haljinica, odnosno za dečke košulja ukrašenih čipkom i tilom. Na tako zanimljiv kostim, nismo mogli odoljeti, te se za karneval prijavilo 22 učenika naše škole. Naravno, moramo se pohvaliti, bili smo na 27. Riječkom Karnevalu. Rijekom su prolazile mnoge maškare, muzika se čula na svakom uglu, plesalo se, pjevalo, skakalo…. A dan nakon svi smo imali upalu mišića. Zadnji dan karnevala, u školi smo se pojavili zamaskirani. Našlo se tu creskih škura, pionira, pipi dugih čarapa… Popodne su se predstavljale maske, čitala presuda, te naposljetku palio Pust. Kasnije smo se zaputili na zadnji maškarani ples gdje smo posljednji put ove zime dali karnevalu da nas vodi. Sada kad je karneval gotov, moramo se ponovno primiti knjige, ispiti počinju, a tu su i državne mature. Svi se sa žalošću opraštamo od naših maska i spremamo ih sve do ljetnog karnevala. Iako je gotovo u ušima nam još uvijek odzvanja potresuljka, a možda netko usred sata zapjevuši "maškare, ća mogu maškare…"!

Vrlo skoro četvrtaši moraju odlučiti koji fakultet žele upisati. Te odluke mogu donositi jer su sada već dovoljno zreli i odgovorni. Barem svi misle da jesu. No,  zanimaju li vas razmišljanja jedne četvrtašice, pogledajte u Učenički radovi.

Koncert je bio ugodan i zračio je onom pravom toplinom Božića.Kvalitetna izvedba i lijepo i ugodno provedeno vrijeme.

Jutro 19.prosinca 2009. bilo je posebno!

Ujutro smo pospani mjesečarili po kući dok nismo shvatili da je nešto neobično. Pogled nam je privukla bjelina koja je dolazila izvana kroz prozore. Izgledalo je kao scena iz neke bajke - cijeli grad je bio prekriven bijelim pokrivačem. Cres je bio neprepoznatljiv,izgledao je kao neki drugi grad. Snijeg mu je dao novi,iako samo privremeni izgled. Ujutro se sve činilo još mirnijim nego inače. To baš nije česti prizor u našem kraju,tako da su svi bili uzbuđeni. Svi su izvadili svoju zimsku opremu. Kape,šalovi,rukavice i toplo odijelo bili od velike važnosti . Telefoni su stalno zvonili i svi su iznosili ideje kako što bolje iskoristiti dan.

Ivan

U utorak, 8. prosinca oprostili smo se od Ace.

Aleksandar Abramov proveo je u našoj gimnaziji 4 godine, godine učenja, putovanja, druženja... Otišao je na fakultet - san o kojemu svi mi gimnazijalci sanjamo već od prvog razreda. Nažalost, njegov san je prekinut.
Tragedija, nepravda, kriza morala? Nemamo odgovor.


Aco, tvoj osmjeh zauvijek će ostati u hodnicima naše škole.

U srijedu 25.11. bili smo u Rijeci na kazališnoj predstavi "Crnac". Iz Cresa smo krenuli u 14h. Kada samo stigli u Rijeku imali smo cca. tri slobodna sata. U sedam sati smo se našli ispred HNK Ivana pl. ZajcaPodijelili smo karte i na zadovoljstvo svih, dobili smo lože. Predstava je napravljena po romanu Tatjane Gromače, najzanimljivije književnice mlađe generacije. Priča je o odrastanju u malome industrijskome gradiću vezanom uz djetinjstvo u kojem nema razumijevanja za pojedinca različitog od većine njegovih žitelja i velikom bešćutnom gradu gdje se glavna junakinja pokušava snaći i preživjeti u nimalo susretljivoj sredini. Poseban čar ovoga romana jeste taj što je pisan očima djevojčice. Poslije predstave smo krenuli za Cres. Bilo nam je odlično i jedva čekamo da se nešto ponovno organizira.

Sonja

Povodom dana Crvenog križa i ove godine sudjelovali smo u akciji "solidarnost na djelu". U četvrtak 15.10. poslije nastave u 16h našli smo se u školi. U akciji su sudjelovala sva četiri razreda naše gimnazije i osmi razred osnovne škole. Neki su prodajom bonova prikupljali novčanu pomoć, a neki su učenici bili na trgu i tamo informirali građane. Ovogodišnja akcija je ponovno realizirana, zahvaljujući solidarnosti naših sugrađana. Nadamo se da ćemo i nadalje sudjelovati u ovakvim akcijama i u još većem broju!

U četvrtak 5.11. u našu školu došlo je Dubrovačko kazalište. U dvorani osnovne škole odigrala se zanimljiva interaktivna predstava Williama Shakespearea. Kao i prošle tako se i ove godine u predstavu uključilo i nekolicina naših učenika, koji su mogli pokazati svoje glumačke vještine. Uz puno smijeha, sa zadovoljstvom izostanka sa 6. i 7. sata dobro smo se zabavili i naučili još nešto zanimljivo. J

Sonja

Prvi dojam srednje škole – ma nije to ništa drugačije od osnovne. Ali, sada kasnije se ipak primjeti razlika. Profesori su super, dragi i zezaju se s nama, opušteniji su, ali i od nas očekuju malo odraslije ponašanje. Ima puno toga za učiti, a gradivo nije baš najlakše. Zabavljamo se, ali se i trudimo za što bolje ocijene. Sve u svemu, super nam je!!

Sonja

Lijepi, sunčan dan. Ponedjeljak 26.10., a mi umjesto da trčimo po dvorani, dogovorili smo se s profesorom Sašom da idemo do Sv. Salvadura. Cure 1. i 2. razreda koje su umjesto na tjelesni zaputile na taj duuugi put, putem su se zabavljale, smijale i uzdisale. Bilo nam je super, malo svježeg zraka i nesvakodnevni sat tjelesnog (kakvih bi trebalo biti više J) dobro nam je došao na početku još jednog tjedna punog novih zadaća i ispitivanja.

 Valentina Damijanjević, 2.g.

Maturanti creske gimnazije vratili su se iz Španjolske i sa sobom donijeli pregršt uspomena i fotografija. Bacite oko na galeriju i uživajte u prizorima iz Barcelone!

Naši bivši maturanti bili su vrlo uspješni na prijemnim ispitima. osobito velik uspjeh postigli su Marin Gregorović i Rahela Vešković koji su bili prvi na rang listama - Marin na Politologiji u Zagrebu, a Rahela na Kulturologiji u Rijeci.

Silno smo ponosni i želimo im jednako uspješno studiranje!

  U ponedjeljak, 29. lipnja 2009. u 20.00 sati u prostorima škole održana je svečanost podjele svjedodžbi o maturi našim maturantima. Tom prigodom nagrađeni su i pohvaljeni ne samo maturanti, već i ostali učenici. Bilo je puno nagrada i pohvala  za uspjeh, sudjelovanje na natjecanjima znanja , sudjelovanje u radu slobodnih aktivnosti…, a maturantica Mirna Kučić dobila je plaketu kao učenica generacije.

Mi, članovi web grupe poklonili smo maturantima školski list. Želimo im još jednom uspješan upis na fakultet. Sretno!

Prilažemo nekoliko fotografija sa svečanosti.

U ponedjeljak, 29. lipnja 2009. u 20.00 sati u prostorima Osnovne škole Frane Petrića održat će se  svečanost  podjela svjedodžbi o maturi.

Na toj svečanosti nagradit ćemo i pohvaliti i ostale vrijedne učenike. Bit će nam drago da i vi uveličate svečanost vašom nazočnošću.

Ujedno vas  obavještavamo  da smo tiskali školski list koji ćemo podijeliti upravo na toj svečanosti. Školski list moći ćete dobiti (besplatno) I na prodajnim mjestima u gradu .

I tako, završila je još jedna školska godina, odsada ćemo se znojiti samo radi ljetnih vrućina. Nadamo se da ste zadovoljni svojim uspjehom koji će dogodine biti još i bolji. Svečana podjela svjedodžbi maturantima je 29.06. u 20 h, a 1., 2., i 3. razred svjedodžbe će primiti u 19 h.

Obavijest za popravne ispite će biti na oglasnoj ploči škole od 16.06.

Uživajte u ljetu!

Webmasteri Antonio i Tea :)

Spletom okolnosti, znanja i sreće, našla se i autorica ovog teksta na ovogodišnjem državnom natjecanju iz materinjeg nam jezika. Preživjevši školsko i županijsko, kao i četverosatno truckanje u autobusu, zatekle se  profesorica i ja 05. 04. u poslijepodnevnim satima pred zgradom zadarskog hotela „Donat“.

„Bože mili, kud sam zaš'o…“ Puca pogled na kilometarski red elokventnih i gramatički (pre)potkovanih mladih ljudi – konkurencija! Ogromna količina znanja hrvatskog jezika raspoređena na 189 pojedinaca, kako nam je rečeno kasnije te večeri na priredbi dobrodošlice gdje su nam pozdravni govori domaćina nastojali ojačati samopouzdanje i lijepo nas primiti.

U petak 24.04.2009. u večernjim satima grupa gimnazijalaca krenula je put Verone...

Ove godine se održalo još jedno natjecanje iz prve pomoći u Malom Lošinju. Organizator je kao i prije bio Crveni križ, te su sudjelovale dvije creske i jedna lošinjska ekipa. Lošinjani su bili nešto bolji od Cresana, ali ipak, bit ovog natjecanja bila je podučiti mlade kako uskočiti u pomoć ozlijeđenima.

Slike s natjecanja pogledajte u galeriji.

Nedavno su učenici 3. i 4. razreda gimnazije išli na izlet u Zagreb s ciljem produbljivanja znanja iz fizike (Demonstracijski kabinet Nikole Tesle). Poslije su se uputili u Krapinu i saznali nešto više o krapinskom pračovjeku. Slike pogledajte u galeriji.

$0Maškare su došle i u cresku gimnaziju, a kako su izgledali naši Meksikanci i nogometaši pogledajte u galeriji lijevo!$0

Konobarica br. 1: „Možda im trajekt kasni?“

Konobarica br. 2: (nestrpljivo odmahuje rukom) „Zvala sam kuma na Valbiski, stigao je na vrijeme.“

Minuta prođe u tišini.

Konobarica br. 1: „A jesi sigurna da dolaze baš danas?“

Konobarica br. 2: „Da! Tajni izvor kaže da su kupili karte za predstavu u pola osam!“

Konobarica br. 1 uzdahne i zagleda se u sat na zidu. Odjednom, tlo se zatrese, a s ulice se začuju specifični glasovi koji mogu pripadati jedino… „LOVA!“ veselo poviču konobarice br. 1 i 2 te nabace profesionalne osmijehe ljubazno dočekujući prve creske gimnazijalce koji su nahrupili u maleni restoran…

Zaista, posve je očekivano da se nakon toliko godina vjernosti Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, stvore svakojake rute i rutine koje se poštuju prije svakog novog posjeta riječkom hramu kulture. Tako se točno određenim redoslijedom sastaje s lokalnim prijateljima, odlazi u provjerene restorane, kafiće s najpristojnijim wc-om, kupuje u poznatim trgovinama… Tek nakon što se utaži tjelesna glad (prizor koji se može mjeriti jedino s vučjom gozbom turske čete u „Smrti Smail-age Čengića“), može se razmatrati o onoj duhovnoj, a 24.11. na meniju je bila Puccinijeva opera „Madame Butterfly“.

Uvriježena je predrasuda da su kazališne predstave, osobito opere, dosadne i nezanimljive. Upravo suprotno! Kazalište je puno raznih zanimacija koje pravom znalcu neće promaknuti!

Evo, prvi izazov: pronaći svoju ložu/mjesto u parteru, usprkos pokušajima osoblja da vas zbuni kojekakvim mezanin katovima koji bi mogli biti, a opet i ne, prvi kat. Zatim, plemenita vještina čitanja s usana, uvježbana kroz mnoga i premnoga školska ispitivanja, koristi se u svrhu dogovaranja posjeta za vrijeme stanke sa suučenicima lociranim na suprotnom kraju gledališta. Promatra se globalizacija na djelu: u hrvatskom kazalištu kineska operna pjevačica pjeva talijansku operu čija je tema nesretna ljubav između Japanke i Amerikanca.

Pri početku opere dočekalo nas je ugodno iznenađenje – postoji prijevod! Nije da su nama, iskusnim poliglotima, titlovi zaista potrebni, al' nek se nađe… Čak nam ni japanski izrazi nisu predstavljali problem, zahvaljujući silnom znanju stečenom kroz mange i anime.

„Znaš da Cho znači leptir na japanskom i zato Čo-Čo-san zovu „Madame Butterfly“?“

„Čekaj… znači, ženska se zove Leptir-Leptir?“

(a i čemu se čudimo, kad i u našim krajevima ima svakojakih Dara Bubamara)

Kad i nismo uživali u zadivljujućim arijama, nije nam bilo dosadno jer tad bi nam um zaokupila, primjerice, financijsko-gospodarska pitanja: dobivaju li violine iz orkestra koje se cijelu predstavu krvavo znoje istu plaću kao i gong koji se oglasio možda pet puta tokom cijele večeri? Mogli smo se i iščuđavati nad činjenicom da ona u prvom činu ima tek petnaest godina, a u drugom već dobro razvijenog trogodišnjeg sina od metar 40 koji slaže origami k'o od šale, a k tome je još i djevojčica.

„Ma nije!“

„Je, kad ti kažem! Glumi ga djevojčica! Zato mali ni ne skida onaj šešir cijelu predstavu!“

I dok razmatramo spol nesretnog djeteta vrijeme prolazi, kraj opere se ne nazire, vani autobus čeka, a mi bismo trebali loviti trajekt u zadnji čas… Napetost raste, kako u nesretnoj Čo-Čo-san kojoj se izjalovio ljubavni san, tako i u nama jadnima, koji nervozno pogledavamo na sat i škicamo prema ložama profesorica. Prespavati na trajektnom pristaništu uopće ne bi bilo strašno, ali nas činjenica da ni u tom slučaju ne bismo izbjegli sutrašnjoj nastavi (prvi trajekt kreće u 05:45) jedi!

„Je'l već mrtva?“

„Nije.“

…

„A sad?“

„NE!“

Na nepogodni vozni red zaboravilo se tek u ključnom trenu cijele priče. Kucnuo je čas, mala Leptirica vadi obredni nož i u posljednoj tužnoj ariji prinosi ga grlu. U svima nama isto pitanje – ta nesretna Japanka… hoće li iscenirati smrt tako da se lažna oštrica povuče, hoće li krv predstavljati vrećice s bojom ili crvene vrpce? Ni jedno ni drugo, već će Čo-Čo-san u presudnom trenutku profulati bijelo grlo za dobrih pola metra, prije nego ju prekrije bijela tkanina.

„…A-ha… tako…“

Sliježemo ramenima i oduševljeno plješćemo, riskirajući čak i ludu jurnjavu po klizavim cestama, jer zadivljujuć napor orkestra i izvođača zaista zaslužuje svaku pohvalu! A kad tako nešto čujete iz usta creskih gimnazijalaca, prokušanih i oštrih kritičara, znate da je istina.

Dafne

U povodu dana solidarnosti, 13.studenog, izvršena je akcija „solidarnost na djelu“. Sudjelovali su članovi udruge umirovljenika i učenici područnog odjela gimnazije Ambroza Haračića u Cresu.  
Akcija je započela u 10 sati okupljanjem ispod gradske lože. Učenici naše škole su prodajom bonova i takvim sakupljanjem novca pripomogli akciji. Umirovljenici su  sakupljali novac pomoću kasica na javnim mjestima. Tako su ljudi dolazeći na javna mjesta mogli izraziti  svoju solidarnost.
Akcija Crvenog križa je uspješno realizirana i nadamo se da ćemo sudjelovati u još mnogo takvih akcija.

U kasnu večer, 31. kolovoza ove godine, u svojim mekim krevetićima nemirno su se vrpoljili polaznici creskog odjela SŠ Ambroza Haračića, nestrpljivo očekujući il' strepeći pred dalekim jutrom i zvukom alarma na mobitelu koji će označiti službeni početak još jedne školske godine.

Prvaši su u duhu ponavljali svo znanje o novim profesorima i predmetima koje su u posljednjim danima ljeta uspjeli skupiti od dobroćudnih seniora.

Drugaši su zahvalno razmišljali o tome kako se bliže kraju polovice svog srednjoškolskog iskustva i kako će im lakše biti sada kad nisu najmlađi, već dobro uhodani.

Trećaši su duboko spavali, odmarali svoja ljetnim poslovima izmučena tijela, i tek se pokojem pripadniku u slatke snove uplela zloslutna sintagma – probna državna matura.

Četvrtaši su se cerekali, razmišljajući o tome kako su klisnuli svojoj državnoj maturi i time zaribali trećaše, al' s notom nostalgije u zraku. Napokon, ovo je posljednja noć uoči početka posljednje školske godine koju će provesti kao srednjoškolci.

Da. Sigurno je bilo upravo tako.

A kako je sada, četiri tjedna kasnije?

Pa…

Prvaši polako gube svoj početni entuzijazam, brzo se prilagođavajući nešto ležernijem ritmu gimnazije, stječu svoje vlastite dojmove.

Drugaši ustanovljuju da se malo toga promijenilo od prošle godine i hvataju se za glavu jer se profesori, po svemu sudeći, ipak nisu šalili kad su lani rekli da će staro gradivo biti važna podloga za učenje novog (u prijevodu – inicijalni tlače).

Trećaši gunđaju, istresaju dojmove ovog vrlo radnog ljeta (plaće, šefovi, nemoguće radno vrijeme, ministarstvo školstva i preprerani početak škole…) i  gunđajući, skupljaju informacije o državnoj maturi koju se, izgleda, čak ni u ime razreda neće moći odgoditi.

Četvrtaši zadovoljno prepričavaju svima zavidnim ostalima detalje s maturalnog putovanja koje im je oduzelo prvi tjedan škole (teško im palo…), zagrijavaju se za ozbiljan rad i veliku organizacijsku strku koja ih očekuje u 5. mjesecu – maturalnu zabavu.

A profesori?

O, profesori su se već odavno uštimali, prilagodili školskom bio-ritmu, budući da su prazne učionice morali okupirati puno ranije nego li učenici, sve to stoji u opisu posla. I sad se trude iskoristiti ove prve tjedne, u kojima nam odmoreni mozak još uvijek kako-tako funkcionira, kako bi nam glave prekrcali životno važnim podacima, najavljujući i prva ispitivanja…

I tako svi mi, i učenici i profesori, kaskamo za gradivom zajedničkim snagama (gdjegdje čak i ukorak s njim), kao što su kaskali i ljudi prije nas, kako će kaskati oni poslije nas…

Isti ciklus, druge face.

Dafne

Došla nam je nova školska godina, a s njom i novi prvaši. Iza nas smo ostavili još jedno zabavno ljeto i pomalo nevoljko sjeli u školske klupe.

Ove godine je u 1. razredu mali broj učenika; šest djevojaka i pet dečki. Iako smo prvih dana bili malo zamišljeni, naša razrednica nam je pomogla da se priviknemo. Primili smo se posla i uzeli knjige u ruke. No, to ne znači da mi nismo zabavni. Svaki dan veseli, vedri i sa smješkom na licu to smo mi, prvaši. A koji su nam prvi dojmovi o profesorima? Pa ima tu svašta, ali svi su rekli da su pomalo čudni. Toliko o tome inače...

Koji su nam najzabavniji predmeti? Tu je bilo svakakvih odgovora; od matematike, engleskog sve do fizike. Na moje pitanje da li je gimnazija ispunila njihova očekivanja, svi su jasno i glasno rekli da. Stariji učenici su nas dobro prihvatili i veoma nam je drago zbog toga.

Nadamo se da će nam gimnazija ostati u lijepom sjećanju i da ćemo rado pamtiti srednjoškolske dane.              

Ilaria Gazilj, 1.g

Završetak dugog toplog ljeta 2008. za većinu je značio povratak u školske klupe, no za nas maturante to je značilo nešto posve drugačije. U srijedu 03.09., u 5.30 u jutro,  umorni i sneni okupili smo se na autobusnoj postaji i čekali autobus koji nas je trebao odvesti  u daleku Španjolsku. Nakon nekakvih pola sata čekanja napokon smo ugledali naš bus kako izviruje iza zavoja. Spremno smo dočekali otvaranje prtljažnika i žurno pobacali putne torbe u njega te pograbili posljednja slobodna mjesta u autobusu već okupiranom učenicima iz Lošinja.  Koliko toliko smo se udobno smjestili i- putovanje može započeti!!

Ubrzo nam se pridružio i nadasve pričljivi vodič Željko koji uopće nije spavao nego nam je cijelim putem pričao o povijesti Španjolske, ali i ostalih europskih zemalja dok smo mi malo „ubili oko“.

Prva nam je postaja bila Firenza. Razgledavanje toga grada nam je dobro došlo za protezanje nogu, a i vidjeli smo mnogo kulturnih spomenika o kojima smo još otprije znali iz raznih školskih knjiga. Slobodno vrijeme u Firenzi neki su proveli u jedenju pizze ili izbjegavajući naporne ulične zabavljače, a neki su pasli oči gledajući izloge mnogobrojnih zlatarnica na mostu Ponte Vecchio.  Nakon Firenze nastavili smo put prema luci Livorno u kojoj nas je dočekao naš brod Florencia.

Nakon ukrcaja koji je prilično dugo potrajao, radoznalo smo pohitali u naše kabine u kojima smo saznali da će ovo biti jedna duuuga i naporna noć, barem za one koji žele spavati, naravno. Naime, kabine su bile veoma malene, „dva sa dva“, rekao bi Frane,  bez prozora, sa tek slabom ventilacijom koja u pojedinim sobama nije uopće funkcionirala, a u svakoj majušnoj sobi po četiri ogromna kreveta i veliki ormar! Srećom nitko nije bio klaustrofobičan, ali svakoga je prošla jeza kad je otvorio vrata toaleta koji je bio minijaturan, ili kako bi to naš Pero opisao: „Obavljaš nuždu, tuširaš se i pereš zube sve odjednom“. Izvan kabina stanje je bilo nešto bolje. U potpalublju nas je dočekalo nešto što ovi na brodu nazivaju „disco“, a riječ je o manjem plesnom prostoru, jednom dj-u koji i sam ponekad zapjeva na mikrofon, baru sa konobarom s kojim se bilo malo teže sporazumijeti te automatima za igre, dakle, nije nam bilo dosadno! I tako je prošla prva večer u pjesmi i veselju, a najveseliji od svih bio je naš Boris koji je te večeri proslavio svoj osamnaesti rođendan!

Sljedeći dan na brodu bio je nešto dosadniji, uglavnom smo visili po automatima i trošili novce u casinu, a neke je i sreća poslužila pa su i osvojili ponešto eura.  Svako malo bismo bacali pogled prema moru u nadi da ćemo ugledati kopno, ali od kopna ni traga... I tako su sati prolazili, a onda je netko kasno na večer napokon uzviknuo: “Kopno!“. I zaista, brod su napokon obasjala svjetla veličanstvene Barcelone.

Prvi susret s tim gradom možemo opisati samo jednom riječju: SPEKTAKULARNO! Autobus nas je iskrcao ispred gradskih fontana gdje smo svjedočili pravome spektaklu glazbe, vode i svjetlosnih efekata koji su svima oduzeli dah! Kao hipnotizirani gledali smo u vodoskoke kako se uzdižu prateći ritam pjesama te slikali sve to ko pravi japanski turisti. Nakon fontana nastavili smo sat vremena dugačak put prema Lloret de Maru gdje smo se smjestili u hotel Garbi Park. Što se samoga hotela tiče, previše zamjerki nemamo, bilo je čisto i uredno, liftovi su funkcionirali, hrana solidna, jedino su nas nestrpljive sobarice često tjerale iz soba (pritom izvikujući svašta na Španjolskome, što nije zvučalo nimalo pristojno, ako smijemo primjetiti). Prve večeri neki su odmarali, a neki su odmah pohitali u obilazak noćnoga života.  

Rano u jutro (molimo da se u obziru uzme da je za nas tada „rano jutro“ bilo sve do 13 sati) opet smo krenuli put Barcelone kojoj smo posvetili taj čitavi dan.  Prva postaja je bila Sagrada Familia, neobična golema katedrala na kojoj su uočljivi različiti stilovi gradnje, prvenstveno zbog različitih graditelja (spomenimo samo Gaudija, jedinog kojeg smo zapamtili jer je on ostavio svoje otiske po čitavoj Barceloni). Zatim je uslijedio svakako jedan od najzanimljivijih dijelova: obilazak stadiona Nou Camp gdje smo ispucali mali milijun fotografija te se nakupovali dresova. Put nas je zatim odveo na vidikovac Montjuic sa kojeg smo imali lijep pogled na grad, a zatim smo se spustili na Ramblas, razgledali malo pobliže gradsku jezgru i shoppingirali do zadnje minute (neki su zakasnili ne pojavivši se u dogovoreno vrijeme te ih je dočekala bukvica profesora Bralića). Uslijedio je posjet Picassovom muzeju kojeg su poneki dočekali s oduševljenjem, a pojedinci su se obradovali tek relativno čistom muzejskom toaletu. Uslijedio je povratak u hotel, večera i izlazak. Inače treba napomenuti i naporne prodavače na ulicama Lloreta koji  će sve učiniti kako biste kupili nešto od njih (buy this, only 10 euro, for you, only 5 euro my friend!), a da ne spominjemo kako se svi trude da vas nagovore da uđete baš u njihovu diskoteku! Pritom je svugdje poseban tretman za nas Hrvate koje tretiraju kao lordove, valjda zato što najviše novaca ostavljamo za cugu jer se baš i ne razumijemo u eure ;). I nikako nesmijemo izostaviti naporne prodavače ruža koji su naše dečke ipak uspjeli natjerali da nam i daruju pokoju. Moramo napomenuti da je viroza poharala naš autobus te su mnogi ostali zakinuti za dašak noćnoga života.

Četvrti dan- dan kada nas po planu čeka vodeni park Marineland, a kad ono- KIŠA! No nismo dali da nas to spriječi u uživanju, u parku je bilo, blago rečeno, fenomenalno! Tobogani i bazeni, show sa dupinima, papigama i morskim lavovima, maleni zoološki vrtovi i kafići su nas oduševili! A na večer je uslijedila dugo očekivana viteška večer, te gozba o kojoj smo toliko slušali od prijašnjih generacija: juha, vino, cijelo pile i krumpir, a nigdje jedećeg pribora! Zdušno smo navijali za naše vitezove i uživali u hrani. Nakon toga nešto sasvim drugačije- flamenco! Plesačice i plesači su nas ostavili bez daha svojom spretnošću, brzinom i usklađenošću ritma i pokreta (Ole!), koje su pojedinci u autobusu, na žalost eto, pokušavali uzaludno kopirati J. Nakon toga, kud koji mili moji! Djeca se razbježala po gradskim klubovima (spomenimo Tropics, Zoo, Hollywood, St. Trop, Yates, Surf itd.).

Petoga dana nije baš bilo sve po planu. Zbog vremenske stiske nismo bili u prilici posjetiti Montserrat, već samo Pomorski muzej i šoping centar u kojemu smo ostavili puno nama dragih eurića, ali smo se barem u Lloret vratili sretni i zadovoljni! Nakon večere, pa, svi već znate što je uslijedilo- TULUM!

Šestoga dana na nama su već bili vidljivi tragovi svih neprospavanih noći i napornih dana, ali nismo se dali jer slijedi Dalí! Rima je slučajna. Stigavši u maleni gradić Figueres posjetili smo muzej Salvadora Dalija, opet nešto prilično zanimljivo. Svaka njegova umjetnina nas je natjerala na razmišljanje, čak i one pojedince koji baš ne mare za umjetnost. Na kraju moramo priznati, sudeći po viđenom, Dali je zaista bio genije! Nakon toga uslijedio je naš posljednji povratak u Lloret de Mar, posljednja večera (kako poetično) i zadnji obilazak diskoteka. Te večeri malobrojni su spavali.

Sedmi dan. Svemu je kraj. Rano jutro je i opraštamo se od voljenog nam Lloreta, ulazimo u autobus i psihički se spremamo za cijelodnevno putovanje. U busu spavanje i iritantno slikanje usnulih ljepotica od strane onih kojih je mučila nesanica. Stajemo nakon nekoliko sati u Francuskoj. Prvo što primjećujemo jest da Francuska zaista nema ugodan miris, možda i zbog toga što se pokraj nas parkirao kamion pun svinja, zbog čega je mnogima prisjeo već ionako ne baš ukusan hotelski lunch paket. Ubrzo dolazimo u gradić parfema- Grass. Iako smo mislili da će nam nakon svinja dobro doći malo parfema, varali smo se. Mirisi su ugodni, ali ih je jednostavno previše pomiješano i sve nas je zaboljela glava. Naša simpatična domaćica uputila nas je u nove mirisne trendove te smo bili u prilici kupiti najnovije parfeme po tvorničkim cijenama (tvorničke, ali svejedno veoma skupe). Iz Grassa stižemo u filmski grad Cannes. Ondje lutamo trgom i tražimo otiske ruku naših omiljenih glumaca. No kada smo ugledali otisak Chucka Norrisa, nitko više nije mario za ostale, jer ipak, Chuck je nenadmašiv! Nastavljamo putovanje do Nice, preciznije do restorana u kojemu smo dočekali večeru. Hrana je bila ukusna, ali su nas svih neugodno iznenadile veličine porcija koje nisu bile prilagođene našim hrvatskim trbusima! Ali što je tu je, idemo dalje do Monaca kojeg brzinski pregledavamo i s autobusom se spuštamo na stazu Formule 1 koja nas vodi na još jedan dugačak cijelonoćni put prema Italiji.

Osmi je dan, posljednji dan. Budi nas vodičev glas i spoznaja da smo stigli u Padovu. Ondje, opet kao i u Firenzi, ugledali smo svašta o čemu smo prijašnjih godina učili, prvenstveno iz likovnoga (Gattamelata!!!). Neki su ostali oduševljeni Padovom, a neki su bili već i živčani te jedva čekali povratak u Cres.  U 15 sati naš je obilazak i službeno gotov te, na opću radost svih nas, nastavljamo putovanje. Ovom prilikom pozdravljamo kolege iz drugog autobusa koje je zadnji dan pratio peh pa im je trebalo gotovo 12 sati dulje da stignu na odredište!

Ubrzo dolazimo do granice i nakon 8 dana udišemo hrvatski zrak, a među dečkima vlada euforija zbog predstojeće utakmice Hrvatska-Engleska (i ono vječno pitanje: hoćemo li stići doma na vrijeme za utakmicu?!). na trajektnom pristaništu-eto i nama jedan peh!  Na pola kanala saznajemo da nam je jedan učenik ostao na Valbiski! (pozdrav Majkiću!) No ipak sve je imalo sretan završetak.  U autobusu padaju posljednje pjesme, i pred nama se stvori žuta tabela na kojoj crnim masnim slovima piše: CRES! Izlazimo iz busa, pozdravljamo se sa ekipom iz Lošinja i vraćamo našim kućama, radosni, ali i pomalo tužni zbog spoznaje da je maturalcu došao kraj. Sa sobom smo ponijeli mnogo neprocijenjivih uspomena na Španjolsku, ali i pokoju sangriu te hrpu novih prijatelja! J

 Rahela Vešković i Mirna Kučić

Dana 26.lipnja 2008. održana je svečana podjela svjedožbi o maturi, te nagrada i pohvala i ostalim creskim gimnazijalcima.

Ispratili smo još jednu generaciju naših učenika koja nastavlja svoj put na nekom od fakulteta. Želimo im sreću pri upisu i uspješno studiranje!

Svečanost je bila popraćena i prigodnim programom koji je oduševio publiku. Bilo je zanimljivo vidjeti velik broj naših odlikaša. Praktički u svakom razredu je bilo oko 4-5 odlikaša i isto toliko vrlo dobrih što je brojka kojom se ne mogu podičiti ni neke veće škole. Učenici s prosjekom od 4,06 do 4,69 su pohvaljeni, dok su učenici s 4,7 do 5,00 i nagrađeni. Pohvale su podijeljene i učenicima koji su svojim trudom i radom sudjelovali u izvannastavnim aktivnostima te učenicima koji su sudjelovali na državnim i županijskim natjecanjima.

Profesori i učenici su također organizirali predstavu i glazbeni nastup koji je popratio ovu svečanost. Publika je bila oduševljena programom, na čemu smo im mi veoma zahvalni jer smo se stvarno trudili!

Predstava ''Snjeguljica i dr. Princ'' (na slici) je bila....pa recimo ''modernija i urbanija'' verzija Snjeguljice i sedam patuljaka. Radnja nije u potpunosti pratila bajku, ali je publika ostala oduševljena britkim dosjetkama i briljantnim, ali...profinjenim sarkastičnim osvrtom na  neke društvene pojave današnjice. Aplauzi su pljuštili sa svih strana, ne samo za glumce koji su pokazali svoj talent, nego i za scenaristicu i idejnu začetnicu Dafne Flego koja je napisala cijelu tu priču.

Publika je bila već otprije upoznata sa školskim bendom koji je ovoga puta svirao u nešto drugačijoj postavi. Svirali su tri pjesme i nova postava se opet iskazala i dokazala da se velikim trudom i radom može postići sve. A to je uostalom bila i tema naše svečanosti!

Nekoliko zajedničkih fotografija maturanata pogledajte ovdje.

                                                                                          Dragan Medarić

Prijaviti  se  na  tri  natjecanja… Ambiciozno, nema  što. Probiti  se  do  županijskog  iz  sva  tri… Hej, super! Sudjelovati  u  sva  tri  županijska  natjecanja  i  to  praktički  istovremeno… Dobro, što  je  ovoj  maloj? Evo, ja  sam  usprkos  logici  i  zdravoj  pameti  odlučila  učiniti  upravo  to.

Dobro, pozitivnih  strana  ima. U  tjednu  u  kojem  se  nalazi  natjecanje  možeš  se  besramno  ispričavati  od  ispitivanja, dopuste  ti  da  dan  prije  ostaneš  kod  kuće  i  učiš, a  i  sam  ispit  je  vrlo  dobra  priprema  za  atmosferu  kakva  će  vladati  na  maturi, nacionalnima  i  sl.

Natjecanja  na  kojima  sam  bila  su  županijska  iz  hrvatskog, engleskog  i  povijesti. E, sad. Ako  ste  pametni  i  praktični, vježbat  ćete  redovito  prije  natjecanja, lekciju-dvije  na  dan. Ako  ste  poput  mene, pročitat  ćete  par  sitnica  tjedan  prije  kako  biste  smirili  potencijalnu  grižnju  savjesti  i  ostaviti  najveći  dio  posla  za  dva  dana  do. Prema  psihologiji  tada  nastupa  famoznih  pet  faza. Poricanje: “Nije  moguće, pa  prekjučer  sam  nešto  čitala! Krivo  sam  prebrojala  stranice.“ Ljutnja: „Ok, nisam  krivo  prebrojala  stranice. ZAŠTO  BAŠ  JA??? Što  je  meni  ovo  trebalo?!“ Pregovaranje: „Dobro, upravo  sam  bezveze  potrošila  tjedne  i  tjedne, ali  ako  se: mučki  ubijem  učenjem  u  zadnji  čas/otkažem  barem  jedno  natjecanje/slučajno  slomim  i/ili  istegnem  nešto…? Depresija: „Nema  vremena, nema  nade, moj  život  je  gotov.“ Prihvaćanje: „U  redu, zaribala  sam, al'  idem  tamo, kud  puklo  da  puklo.“ Otvara  se  pitanje, kako  stići  do  daleke  Rijeke? Dići  se  rano, rano, ići  prvim  trajektom, uletjeti  u  ispitnu  učionicu  u  zadnji  tren  i  pospanim  pogledom  probadati  svježe  i  odmorne  Riječane  oko  sebe  ili  okupirati  kuću  najbliže  rodbine  u  Rijeci  i  okolici?

Na  taj  važan  i  značajan  dan  ustaje  se  rano, a  vrijeme  do  samog  natjecanja  koristi  se  za  ispoljavanje  nervoze  koja  se, ovisno  o  učeniku, manifestira  na  različite  načine: npr. ja  ne  mogu  jesti, netko  izgrize  sve  nokte  na  ruci, a  ima  i  takvih  kojima  mjehur  postaje  neobjašnjivo  nestabilan… Iz  kuće, sigurnog  utočišta, izlazi  se  barem  sat  prije  kako  biste  imali  dovoljno  vremena  da  nađete  pravu  školu  nakon  što  se  obavezno  izgubite. Slijede  li  se  precizne  upute  one  iste  bliske  rodbine, može  vam  se  dogoditi  da  na  mjesto  radnje  dođete  pola  sata  prije  i  prisutsvujete  priredbi  škole  domaćina. Nakon  prigodnog  programa  preostaje  vam  samo  naći  pravu  učionicu  i  čekati – ispite! Nad  vama  budno  pazi  bistro  oko  dežurnog  profesora  koje  provjerava  poštuju  li  natjecatelji  kompliciranu  proceduru. Komplicirana  procedura  glasi: ispunjavanje  listića  sa  zaporkom (ovdje  učenička  kreativnost  dolazi  na  svoje; lako  je  napisati  peteroznamenkasti  broj  budući  da  je  to  obično  pin, rođendan  i  sl., ali  znate  li  kako  je  teško  brzo  smisliti  neku  suvislu  riječ  koja  će  predstavljati  vas, vašu  osobnost  i  stavove, a  da  ne  zvuči  idiotski?!) koji  uključuje  osobne  podatke (u  mojem  slučaju  ovdje  se  razmišlja  o  tome  je  li  adresa  škole  zanemariva  ili  bi  ipak  bilo  potrebno  pitati  Lošinjane  na  suprotnom  kraju  učionice  koja  nam  je  matična  adresa), pisanje  zaporki  na  barem  još  tri  za  to  predviđena  mjesta, stavljanje  listića  u  plavu  kovertu, stavljanje  plave  koverte  u  žutu  kovertu… Još  nismo  dogurali  do  provjere  otiska  prstiju  i  mrežnice  očiju, ali  tko  zna  što  budućnost  nosi…

Napokon. Napokon  ispiti  počinju!

Još  jednom  provjeravate  imate  li  kemijsku  prave  boje. Okrećete  prvu  stranicu  i… suočavate  se, pa, ponekad  s  poprilično  banalnim  zadacima. Uvjereni  da  je  svijet  pod  vašim  nogama  samouvjereno  rješavate  dalje. Kako  zadaci  postaju  „zanimljiviji“, tako  se  i  vaša  samouvjerenost  topi  i  nastupaju  manje  ili  veće  krize. U  nekom  trenutku  primjetit  ćete  da  vaši  suborci  broje  neki  podatak  na  prste, razgovaraju  sami  sa  sobom  ili  pak  tupo  bulje  u  jednu  točku  na  zidu. Ovisno  o  predmetu, oni: a) računaju  duljinu  trajanja  Stogodišnjeg  rata   b) sistemom  eliminacije  zaključuju  koji  naglasak  treba  staviti  na  imenicu  žeđca   c) koriste  svoje  super-psihičke  moći  kako  bi  ukrali  značenje  riječi  commuter  direktno  iz  protivnikova  uma … Dotle  vas  profesori  značajno  mjerkaju, naćuljenih  ušiju  broje  preostalo  vrijeme… Sad  još  samo  trebate  provjeriti  jeste  li  riješili  sve  zadatke, krivo  prepisati  par  rješenja  na  list  za  odgovore, tiho  opsovati  i  izaći  iz  učionice  10  godina  mlađi.

Za  to  zadužene  tete  vas  nahrane, shvatite  da  ste  cijelo  jutro  preživljavali  samo  na  jednoj  tortici, upoznate  roditelje  i  mentore  sa  svojim  mračnim  predviđanjima  rezultata, sprijateljujete  se, lutate  okolicom  u  potrazi  za  pristojnim  kafićem  s  pristojnim  wc-om  jer  ste  gadljivi  i  ne  sviđaju  vam  se  oni  u  školi  i, uglavnom, ubijate  vrijeme  čekajući  i  po  nekoliko  sati  da  se  rezultati  objave.

I  to  je  to. Jedno  prosječno  natjecanje.

Posljedice? Osim  apsolutnog  znanja  iz  dotičnog  gradiva  i  neopisivog  osjećaja  sigurnosti  dok  ga  odgovarate  u  redovnoj  nastavi, tu  su  i: nekoliko  novih  brojeva  u  imeniku  mobitela, uspomene, ponos  profesora  i  roditelja, pohvale  prijatelja, pohvalnica  zbog  sudjelovanja  gdje  vam  redovito  pogrešno  napišu  ime  te  iscrpljenost  tijela  i  duše.

Moji  rezultati? Četvrta  iz  hrvatskog, deveta  iz  engleskog, druga  iz  povijesti… Sve  u  svemu, lijepo  iskustvo. Sve  ljepše  i  ljepše, što  ga  iz  veće  daljine  gledam. Ozbiljno, izvedivo  je, ali  ne  previše : )

Do  nekog  drugog  natjecanja  i  drugog  izvještaja,

Dafne 

Ponedjeljak. Kročili smo u još jedan dosadan, radni, školski tjedan. Svi smo pospano gledali profesore i jedva  pridržavali svoje umorne glavice rukama naslonjenim na školske klupe. Na satu njemačkog jezika očekivala nas je velika i zahtjevna  lekcija o zaštiti okoliša. Na prvi pogled, svima nama je ta lekcija bila poprilično dosadna, no profesorica Sonja Pokupec Salković se ubrzo sjetila kako nas malo motivirati da se probudimo. Željela je iz nas „izvući ideje“ kako bi mogli sudjelovati u zaštiti okoliša u našem kraju ili barem učiniti  nešto što bi ostavilo traga, o čemu bi se, barem nakratko, pričalo u gimnaziji. Na kraju smo došli  na ideju da odemo u“ Rutu“, cresku udrugu koja se, između ostaloga, bavi očuvanjem tradicije, a jedina je udruga na otoku Cresu koja organizirano sakuplja ovčju vunu te od nje izrađuje različite uporabne i ukrasne predmete. Dogovorili smo se da od ovčje vune filcanjem napravimo po jedan cvijet za svaku profesoricu u školi koje bismo im poklonili za Dan žena. Inovativno i relaksirajuće. Najavili smo svoj dolazak i svi smo bili podjednako uzbuđeni.

Sljedeći ponedjeljak u „Ruti“  nas je dočekala voditeljica same udruge, gospođa Vesna Jakić, koja nas je na otkvačen i opuštajući način upoznala sa čarima vune. Svi smo jedva čekali da počnemo.

Prvo smo stavili pregače kako se ne bismo uprljali i krenuli s posudicama po toplu vodu. Dalje je svatko uzeo po jedan sapun te počeo stvarati sapunicu u posudici s vodom, kako bi se napravila što zasićenija emulzija vode i sapuna. Gospođa Vesna nam je pripremila klupka vune omotana obojanom vunom kako bi naše cvijeće bilo što raznobojnije. Svatko od nas uzeo je po jedno vuneno klupko te ga namočilo u sapunici. I tu počinje sva mudrost, bitno je klupko dobro izgnječiti dlanovima i prstima kako bi se vuna zbila što gušće te kako ne bi bilo praznog mjesta dok ga oblikujemo. Kada smo dobro izgnječili naše vunene loptice,    odnesemo isprati klupko pod vodu pa ga onda dobro osušimo ručnikom. I nakon svega toga škaricama razrežemo klupko tako da možemo lagano oblikovati latice. Na kraju cvijet dekoriramo  ostacima vune pa ga možemo pomirisati koliko izgleda originalno i graciozno.

Mi nismo stali na samo jednom posjetu, već smo se organizirali i upisali se kao budući članovi jer nas je vuna opčinila svojim čarima i namamila da osim cvjetova naučimo kako se rade kape, torbe pa čak i vunene lutkice. Svi bi trebali pokušati, možda vam se svidi, a na kraju će vam ipak biti drago kada u rukama budete držali proizvod vune koji ste sami, svojim rukama napravili.

Dok nam ne počne tečaj filcanja, zajedno s profesoricom iz njemačkog izradili smo zgodan i originalan plakat s mnoštvom fotografija koje prikazuju proces nastanka našeg cvijeta, od čišćenja, pranja i sušenja vune, do gnječenja u sapunici i oblikovanja. Tekst uz fotografije je, naravno, na njemačkom.

Sanja Durić, 3.g

Kamo  to  sanjiva  creska  mladež  kreće  u  petak  u  6  ujutro? U  Beč, care! Upravo  tako, uoči  velike  utakmice  Hrvatska-Austrija, 1.  i  2.  razred  creske  gimnazije, krenuli  su  u  veliku  pustolovinu – kulturno-umjetničko  razgledavanje  glavnog  grada  Austrije. Iako  neispavani, iako  vođeni  žeđi  za  kulturom  nismo  se  mogli oduprijeti  domoljubnim  osjećajima  koji  su  nas  ponijeli  na  trajektu.

Anu,vodiča, pokupili smo na vratima Jadrana.U početku nam se njezina priča činila dosadnom ali, su nas kasnije zainteresirale stvari poput ljubavnog života Ilirki i da je muž Marije Terezije bio punopravni stolar.Na samoj slovenskoj granici upozorila nas je da sakrijemo navijačke rekvizite da si ne kompliciramo situaciju.Vicevi o Sloveniji su se pokazali netočnima jer smo se vozili 4 i pol sata,iako su neki zaključili da je razlog tome to što se vrtimo u krug.

U Beč smo stigli oko 16.20.Bili smo toplo dočekani.Prvo smo uočili jednog tipa za kojeg smo bili sigurni da smo ga ostavili u Cresu,našeg Erika.Zatim su nas dočekali plakati Seke Aleksić i posteri dobrodošlice hrvatskim navijačima te smo se osjećali kao doma.Satovi njemačkog su se isplatili jer smo veselo poskakivali na sjedalima autobusa vičući:''U-Bahn!S-Bahn!''Uslijedilo je 2-satno razgledavanje grada pri kojemu smo vidjeli:dragog Augustina, grčku četvrt, katedralu sv. Stjepana, poznate  škole  jahanja  i  plesa (Elmayer), zimsku rezidenciju carske obitelji Hofburn, dvije  poznate  slastičarnice  koje  se  već stoljećima  bore  za  prijestolje  proizvođača  Sacher- torte, da  ne  spomenemo  kockice  na  svakom  koraku...

U  večernjim  satima, neispavani  i  izmoreni, napokon  smo  se  smjestili  u  hotelu  «Theresianum» u samom  centru. Glad  smo  utažili  u  obližnjem  talijanskom  restoranu gdje  smo  se  okušavali  u  različitim  jezicima. U  hotelu  smo  do  kasno  u noć  igrali  karte  i  pokušavali  prevariti  nosivost  lifta (bezuspješno).

U  rano  jutro  07.  lipnja  put  do  željenog  doručka  zapriječila  nam  je  revna  konobrica, čuvarica  rezerviranih  stolova  koja  nas je  pratila  u  stopu. Ponovno  spakirani  i  spremni  za  daljnje  razgledavanje, uputili  smo  se  prema  izložbi  Tutankhamona. Kad  smo  napokon  uspjeli  pronaći  pravi  muzej, ustanovili  smo  da  slikanje  nije  dopušteno  te  da  poznatu  zlatnu  masku  nećemo  ni  vidjeti  jer  nije  izložena. Nekoliko  entuzijasta  je  očima  gutalo  drevne  predmete, a  umorna  većina  se  vukla  od  klupice  do  klupice. Uslijedio  je  sat  slobodnog  vremena  kojeg  je  netko  provodio  u  shoppingu, a  netko  je  davao  intervjue  tzv.  hrvatskom  šutnjom («Darin, ajde  ti!» «Ma, šta  ja  znam?!» «Uhm, well...(...)» Na  kraju  se  nesretna  novinarka  zadovoljila  fotografijom  jer  slika  vrijedi  1000 riječi... Putem  smo  sretali  razne  navijače, od  kojih  je velika  većina  bila  naša(!), a  neki  se  nisu  mogli  oduprijeti  davanju  komentara  te  su  nas  nazivali  ustašama  i  ribicama.

Naši  domoljubni  osjećaji  su  dali  oduška  pri  brzom  prolasku  kroz  grad  kad  smo  pjevali  razne  navijačke  pjesme, izazivali  lančanu  reakciju  kod  ostalih  hrvatskih  navijača, među  ostalima  sreli  smo  i  kockastog  Knjaza  te  Krešu  iz  BB-a! Nažalost, nismo se mogli  ostati  družiti  jer  su  nas  revne  profesorice  prema  rasporedu  vukle  u  Schönbrunn. Ipak, naša  vatrena  srca  i  grla  ostala  su  zabilježena  kamerom  HRT-a, Nove, nekim  svjetskim  televizijama  od  kojih  se  najviše  ističe  tzv. Ching Chong  ili ti ga  Yang Tzea.

Nakon  što  smo  se  divili  bogatstvu  salona  i  dvorana  carske  ljetne  rezidencije  Schönbrunna, pustili  su  nas  da  lutamo  ogromnim  perivojem. Neki  su  se  puni  istraživačkog  duha  dali  u  lutanje  labirintima, drugi  su  pak  okupirali  prvu  klupicu  i  odćorili  koju, a  našli  se  i  pojedinci  koji  nisu  mogli  odoljeti  zovu  prirode  i  praiskonskih  nagona  te  su  sa  štapovima  u  rukama  naganjali  vjeverice, na  zgražanje  otmjenih  Bečana.

Došao  je  i  taj  čas. Dok  nas  je  autobus  kroz  kišu  i  maglu  vozio  prema  Bečkom  Novom  Mestu, srca  su  nas  vukla  natrag  u  Beč. Otići  baš  prije  same  utakmice  bilo  je  kobno  za  naš  entuzijazam. Posljednji, oproštajni  valcer, u  prolazu  autobusa, za  nas  su  izveli  Darin  i  Ivana...

Pljusak  nas  je  spriječio  u  razgledavanju  stratišta  Zrinskog  i  Frankopana  te  smo  vrijeme  ubijali  u  caffe  baru  Hemingway, isprobavajući  koktele (bezalkoholne, naravno)  i  škicajući  tekmu  Turska-Portugal. Ostatak  noći  proveli  smo  u  neudobnom  spavanju  u  smjenama.

U  nedjelju  ujutro  došli  smo  do  zaključka: svugdje  je  lijepo, ali  u  Beču  je  najljepše. A  na  maturalac, za  dvije  godine, idemo  u  Južnoafričku  Republiku. Svjetsko  će  nam  doć' taman...

Slike pogledajte u galeriji.

Dafne  i  Tijana, 2.g  

Slike s maturalne zabave možete pogledati u galeriji.

Bio je to tek naizgled sunčani petak, 25. travanj,  kada smo na inicijativu našeg razrednika, profesora Bralića, krenuli prema metropoli. Glavni razlog posjeta trebao je biti razgledavanje Instituta Ruđer Bošković, tako nam je barem bilo rečeno.  Vrijeme provedeno u autobusu bilo je klasično: neki spavaju, neki slušaju muziku, pričaju, uglavnom, ništa posebno.  Nakon neznamo ni mi više koliko sati, stigli smo na odredište. Sunce nam se smijalo i sve je izgledalo divno i krasno. Pohitali smo na prvo predavanje gdje nas je jedan od  profesora sa instituta (koji neodoljivo podsjeća na Raymonda iz serije Svi vole Raymonda, ako smijemo primjetiti) ukratko uputio u povijest fizike kao znanosti te smo izveli nekoliko više ili manje zanimljivih pokusa. Najinteresantniji dio predavanja bio je kada su se svi u dvorani primili za ruke i priključili na voltmetar te vlastitom snagom podigli kazaljku do maksimuma! Nakon toga je uslijedio dio u kojem smo trebali postavljati pitanja, no nismo baš uspjeli upitati ništa pametnije od: „ Profesore, imate li kćer?“

Oprostili smo se od simpatičnog profesora i krenuli u sljedeću dvoranu koja je, na našu veliku žalost, bila dupkom puna i nije bilo mjesta za sjedenje te su neki stajali a neki su se snašli pa sjedili na podu. Ondje nas je dočekao drugi profesor koji nam je prepričao cijelu povijest Instituta i, priznajemo svi, nije bilo baš pretjerano zanimljivo.

Kad smo napokon izišli na svjež zrak, dočekao nas je vodič i uputio u prostor za nuklearnu fiziku. Ondje smo se susreli sa zanimljivim likom koji nam je objasnio rad akceleratora, a Petru se od svega toga digla kosa na glavi, to jest spojio se u svrhu pokusa na neki stroj koji provodi struju. Dečke je posebno zainteresirao tekući dušik pomoću kojega smo zamrznuli zrak u običnom dječjem balonu!

Sljedeće odredište bio je laboratorij za molekularnu biologiju no nitko nije mogao ni zamisliti kakav nas je uspon čekao! Iako se nismo uspinjali stepenicama dulje od 3 minute, očigledno nam je nedostajalo kondicije te smo se svi od reda uspuhali. Srećom, u laboratoriju nas je dočekalo nekoliko stolica na koje su oni najsretniji imali priliku sjesti i odmoriti se. Ondje nam je jedna zanimljiva mlada gospođa ili gospođica pričala o DNA molekuli i pokazivala nam mikročipove i proteine, što smo pratili uglavnom sa zanimanjem. 

Izišli smo iz instituta i sastali se ispred autobusa te krenuli do centra Zagreba. Ondje nas je dočekalo nimalo ugodno iznenađenje: kiša! Isprva se radilo o tek nekoliko kapi, no uskoro je započeo pravi pljusak te smo se razbježali po kafićima i trgovinama. Pojedinci su ostali u Zagrebu, a ostatak ekipe pokupio se u trgovački centar gdje smo švrljali uglavnom bez ikakvoga cilja dva sata (što nam nije teško palo).

U 20.30 sastali smo se u autobusu i krenuli prema Cresu. Ovaj povratak obilježila nam je pjesma Mile Hrnića „Postelja“ koja se odvrtila najmanje 43452 puta, ali eto, barem smo zapamtili stihove što će nam možda jednom u životu biti od koristi (ako se prijavimo na „Ne zaboravi stihove“, naravno).

U sitne jutarnje sate, ili kasne večernje (kako kome), stigli smo u Cres i rastali se sa lošinjskom ekipom. To je bio kraj naše male fizikalne pustolovine!

 

S proljećem se sve budi iz zimskog sna, sve je užurbano, u pokretu, nemirno i živo. Kad to pomnožite s 10 dobit ćete situaciju u kojoj se mi maturanti nalazimo. Još je samo malo više od tjedan dana ostalo do naše maturalne zabave, a mi imamo dojam da se nismo maknuli s mrtve točke (naravno, nije istina, ali u moru poslova nijedan nam ne djeluje gotov...). Nevjerojatno je to koliko posla ima oko samo jedne večeri. Oko 4 500 listića je trebalo izrezati, isto toliko iz pečatirati, a zatim i smotati. Oko 200 sponzora je trebalo obići. Trebalo je naći haljine i odijela. Trebalo je naučiti plesati valcer. A bilo bi to još u redu da je to jedina stvar o kojoj se brinemo, ali pored zabave, tu je još i pisanje rada, a i redovno gradivo... Sve u svemu, i nije baš mirno razdoblje. Svake živuće sekunde imamo nešto za obaviti.Ali ne jadikujemo (previše) ovo su zadnji odsjaji našeg srednjoškolskog obrazovanja, poslije ovog nas više nećete gledati po hodnicima, nakon što sve ovo prođe, ostajete vi, mlađi gimnazijalčići. :)

Hvala vam puno što nam pomažete u skupljanju sponzora, ispričavamo se ako vas malo tlačimo, nadam se da razumijete, nije nam lako, ali nećemo vam sad prepričavati i objašnjavati kako to da ne stignemo sve sami, jer ćete ubrzo, jako ubrzo i vi biti u našoj koži... A dotad, uživajte!

Tanja Babić

Tijekom ožujka  u dvorani OŠ Frane Petrića održavalo se natjecanje u badmintonu. Sudjelovali su učenici SŠ Ambroza Haračića: Sergio Alavanja, Andrea Medarić, Ivan Dorčić, Siniša Erić, Erik Velčić, Frane Sučić, Darin Deželić, Aleks Ferarić, Danijel Brnić, a od cura Nina Sepčić, Morena Marković i Tanja Kremenić. Četvrto mjesto osvojio je Ivan Dorčić, treće Frane Sučić, drugo mjesto pripalo je Brnić Danijelu a kao pobjednik istaknuo se Darin Deželić. U badmintonu u parovima  sudjelovale su kombinacije: Deželić/Marković, Brnić/Piljek Gaston, Sučić/Alavanja, Medarić/Kremenić i Dorčić/Sepčić. Kako je omjer pobjeda i poraza bio isti, pobjednici su izdvojeni prema bodovnoj razlici. Treće mjesto pripalo je Brnić/Piljek, drugo mjesto Alavanja/Sučić a prvo mjesto je pripalo Medarić/Krmenić paru.

To je bilo prvo natjecanje u badmintonu u povijesti škole!

Prva skupina

		1.	2.	3.	4.	5.	6.
1.	Alavanja		21:18	8:21	21:8	21:8	17:21
2.	Medarić	18:21		17:21	21:8	21:14	21:16
3.	Doričić	21:8	21:17		21:6	21:18	18:21
4.	Erić	8:21	8:21	6:21		18:21	2:21
5.	Velčić	8:21	14:21	18:21	21:18		9:21
6.	Sučić	21:17	16:21	21:18	21:2	21:9

Druga skupina

		1.	2.	3.	4.	5.	6.
1.	Marković		6:21	16:21	21:13	13:21	13:21
2.	Deželić	21:6		21:13	21:16	21:12	21:15
3.	Ferarić	21:16	13:21		24:22	21:17	14:21
4.	Sepčić	13:21	16:21	22:24		13:21	12:21
5.	Kremenić	21:13	12:21	17:21	21:13		17:21
6.	Brnić	21:13	15:21	21:14	21:12	21:17

POLUFINALE

Deželić - Dorčić           21:17   21:8

Sučić - Brnić                21:19   19:21               15:21

FINALE

Deželić - Brnić             21:17   21:15

ZA 3. MJESTO

Sučić - Dorčić             21:10               21:16

Rezultati u parovima

		1.	2.	3.	4.	5.
1.	Deželić/Marković		18:21	14:21	17:21	21:13
2.	Brnić/Piljek	21:18		19:21	21:15	21:15
3.	Sučić/Alavanja	21:14	21:19		14:21	21:10
4.	Medarić/Kremenić	21:17	15:21	21:14		21:11
5.	Dorčić/Sepčić	15:21	15:21	10:21	11:21

Slike s natjecanja pogledajte u galeriji.

U srijedu, 13.2.2008. u Osnovnoj školi Mario Martinolić u Malom Lošinju,u organizaciji  Crvenog križa  održano je natjecanje iz prve pomoći. Na natjecanju su sudjelovali učenici osnovne i srednje škole, podijeljeni u sedam grupa. Dvije grupe su bile iz Cresa, učenici creske gimnazije pod nazivima „Mišići“ i „Dr. Hope“, jedna grupa je bila iz lošinjske srednje škole - grupa „E.R.“, a grupe „Flasteri“, „Zabranjen slučaj“, „Hakuna Matata“, te „Kompresice“, sastojale su se od učenika  osnovne škole iz Malog Lošinja.
Natjecanje je bilo organizirano na način da je bilo šest „radilišta“. Na dva radilišta učenici su morali pokazati rad na terenu, to jest praktično pružanje prve pomoći unesrećenima, bilo da se radi o težim ili lakšim povredama. Vrednovala se brzina, spretnost, timski rad a i sama točnost pomoći. Na ostalim se radilištima provjeravalo teorijsko znanje o Crvenom križu i humanim vrednotama i teorijsko znanje iz prve pomoći.  
Suci su pomnim praćenjem svake grupe na radilištima zaključili da je grupa“ E.R.“ pokazala najveću spretnost i teorijsko znanje, te su oni pobijedili. Ostale grupe nisu bile pretjerano razočarane jer su pokazali zavidno znanje primjene i teorije, ali i svoju humanost, te se pritom i zabavili. Natjecanje iz prve pomoći još je jednom potvrdilo poslovicu – Nije bitno pobijediti, važno je sudjelovati!

 

 U srijedu 17.2.2008. creski i lošinjski maturanti odradili su terensku nastavu iz povijesti i likovne umjetnosti u Zagrebu. Plan je bio posjetiti Sabor, a nakon toga, za one koji su više umjetničkog duha, posjetiti izložbu Marca Chagalla.

Dakle, ono što smo naučili jest da je Hrvatski sabor  predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine, nemaju obvezujući mandat i imaju imunitet nepovredivosti. Kad smo došli, dočekala nas je gospođa koja je bila naš vodič kroz Sabor. Zatim smo otišli u malu sabornicu gdje smo imali priliku pitati što nas zanima troje zastupnika. Bilo je tu pitanja o Europskoj uniji, zastupničkim plaćama, oporbi i opoziciji, ali zastupnici su, već naučeno, na sva pitanja odgovorili potpuno diplomatski i demagoški. Za kraj smo posjetili i glavnu sabornicu u kojoj se taman vodila sjednica o proračunu. Saslušali smo što neki zastupnici rekli, a zatim smo morali otići. Vrijeme je prošlo brže nego što smo primijetili.

Nakon Sabora, obišli smo i Chagallovu izložbu. Izložba „Marc Chagall – priča nad pričama“ je bila predstavljena u galeriji Klovićevi dvori. Iz Centra Georges Pompidou, Chagallova muzeja iz Nice, zaklade Maeght te obiteljske kolekcije, u Zagreb je stiglo više od 250 djela iz svih razdoblja Chagallova stvaralaštva od čega su 34 ulja, a ostalo su originalni crteži, kolaži, litografija i originalni grafički listovi te bibliofilska izdanja knjiga, četiri skulpture te jedna tapiserija. U svakom slučaju, izložba potpuno potvrđuje tvrdnje da je Chagall jedan od najvećih nadrealističkih slikara 20.st.

Učenik generacije visoko pozicioniran na mnogim natjecanjima (prvi na državnom iz povijesti itd.), predsjednik razreda, član Vijeća učenika, gitarist u noname bendu kojeg za potrebe ovog članka možemo nazvati „Službeni bend opće gimnazije SŠ Ambroza Haračića, područno odjeljenje Cres“, potencijalni budući diplomat, uzdanica i ponos svog razreda (pa i njima usprkos), žrtvovao je hladni ručak i nešto vremena kako bi odgovorio na par standardnih pitanja…|<|Učenik generacije visoko pozicioniran na mnogim natjecanjima (prvi na državnom iz povijesti itd.), predsjednik razreda, član Vijeća učenika, gitarist u noname bendu kojeg za potrebe ovog članka možemo nazvati „Službeni bend opće gimnazije SŠ Ambroza Haračića, područno odjeljenje Cres“, potencijalni budući diplomat, uzdanica i ponos svog razreda (pa i njima usprkos), žrtvovao je hladni ručak i nešto vremena kako bi odgovorio na par standardnih pitanja…

KAKAV JE OSJEĆAJ BITI UČENIK GENERACIJE?

Nisam bio informiran da sam učenik generacije, pod a)… Dobar je osjećaj. Hvalevrijedan.

MISLIŠ LI DA MORAŠ BITI NAJBOLJI U SVEMU?

(odjednom budan i oprezan)

Nećemo sad o mojim osobnim stavovima, molim.

MISLIŠ LI?

Ne. Za javnost, ne.

KOLIKO VREMENA PROVODIŠ UČEĆI?

Prosječno možda sat vremena dnevno, ali onako – scattered. Petnaest minuta kad je jedna reklama pa druga pa tako… Ovisi. Ako je ispit onda se navečer hvatam knjige, dosta dugo.

JESI LI IKAD DOBIO JEDINICU I KAKO JE TO UTJECALO NA TEBE/TVOJU PSIHU?

Jesam, u četvrtom razredu. Vrlo poražavajuće za moju psihu. Bombastičan efekt.

TO TE JAKO POGODILO?

Jako, jako. Buncao u snu.

(da se poštedi bolnih trauma iz djetinjstva, krećemo u novom smjeru)

NA KOJA NATJECANJA IDEŠ OVE GODINE?

Hrvatski najvjerojatnije, i fiziku.

NEĆEŠ POVIJEST?

Ne, ne. Dosadna je ove godine.

A PO KOJEM IH KRITERIJU BIRAŠ?

Po onome na kojima sam bio i na koje mi se ne da opet ići, da ne bih slučajno pokvario nešto.

ŠTO IZVODITE TAMO U VIJEĆU UČENIKA?

Kakvo je to trik-pitanje?(dovoljno oprezno da se čovjek zapita ŠTO TO ZBILJA izvode tamo u Vijeću učenika?) Brinemo se za cresku mladež i radimo za njihovu dobrobit. Evo, sad smo skoro postigli novu knjižnicu, dobili više knjiga…

A SAD ZA OZBILJNO?

To. Evo, to je jedan od naših zadataka. Jedan od ciljeva koje smo si na dugoročno vrijeme postavili bio bi i nalaženje novog prostora za školu. To nam je viša sila, naša najdraža profesorica naredila.

I GDJE BISTE VI NAPRAVILI TAJ NOVI PROSTOR?

Ne, to smo mi samo trebali razmatrati, davati njoj prijedloge. Nije da smo razmatrali, ali…

KOLIKO STE IMALI SASTANAKA?

Dva! Možda i tri! (ponosno i zapanjeno u isti mah)

I VEĆ IMATE NOVU KNJIŽNICU I NOVI PROSTOR?

Ma nego šta.

ŠTO BI MIJENJAO U ŠKOLSTVU OPĆENITO?

Vlast. Dobro, nećemo sad o mojim političkim pogledima na svijet. Uveo bih više skandinavski tip školstva gdje se više gleda što je naučeno, a ne koju si ocjenu dobio.

KAO OVA DRŽAVNA MATURA?

Da, recimo kao državna matura za koju apsolutno ne vidim čemu služi, ali dobro. ZNAČI NI TAJ SKANDINAVSKI TIP NIJE NEŠTO?

Ne, bolji je, ali oni imaju drukčiji način gledanja, drukčiju kulturu. Ne možemo se mi jednostavno tako prebaciti. Ali ja se isto zalažem za postepeno uvođenje takvog tipa.

A U NAŠOJ GIMNAZIJI?

Ne, u našoj gimnaziji manje-više sve imamo. Ma… Neću ništa komentirat.

ŠTO ĆEŠ STUDIRATI?

Politologiju.

ČIME ĆEŠ SE BAVITI U ŽIVOTU?

Diplomacijom najvjerojatnije. A mogao bih i u politiku.

MITO I KORUPCIJA?

Nego što. Prvom prilikom.

PRŠUT ILI LOVA?

Pršut.

(čisto informativno, da čitatelj zna za budućnost)

ŠTO RADIŠ U SLOBODNO VRIJEME?

Sviram već dvije godine električnu gitaru.

OK, ROKER ILI POLITIČAR?

Kakve su to fore? Roker i političar.

(što je zapravo vrlo praktično jer će smanjiti trošak predizborne kampanje ako nastupa sam za sebe)

KOJI SU TVOJI UZORI?

(duboko razmišljajući…)

Moj nono i moj deda, Che Guevara, Ghandi (dobre lenonke je imao, što?), John Petrucci…

TO BI BILO TO OSIM AKO NEMAŠ ŠTO DODATI?

Smrt fašizmu, sloboda narodu. To briši. (hehe, nema)

I tako, želimo Gagiju sreću u budućim pothvatima. Do sljedećeg natjecanja i sljedećeg članka…

Dafne

Poneseni željom za kulturom, znanjem i šopingom, pripadnici svih razreda naše gimnazije pohrlili su k riječkom HNK. Ovog puta cilj je bio balet Sergeja Prokofjeva, „Romeo i Julija“, u režiji i koreografiji Staše Zurovca.

Oko 7 uvečer šetači Korza začuđeno su zastali i promatrali rijeke mladih ljudi što su se slijevale u istom smjeru. Zar je nekakav ludi party u pitanju, kakav tulum? Ma ne, balet… Mi, seniori, udobno smo se zavalili u sjedala u parteru, promatrajući kako prvašići otvorenih usta gledaju pozornicu i ogroman luster. Mi smo lani bili na tri predstave, mi sve znamo, nije nas lako impresionirati! Ali bilo je teško održati taj stav kad je sama predstava počela. Grizli smo nokte premišljajući se, kalkulirajući… Pa dobro, tko je ovdje Romeo?! Juliju smo odmah skužili jer je jedina imala bordo korzet, ali sve su muške uloge bile u crnom! Meni je trebalo dvadeset minuta i četiri teorije, a nekima sve do stanke. Peta verzija je, nakon što su se muškarci deset minuta prebacivali jedan preko drugoga, došla do logičnog zaključka da se ovaj balet zapravo zove „Romeo i Julio“. Druga velika zagonetka bila je Romeova smrt. Julija je umirala barem petnaest minuta, a on? U međuvremenu…Stvar je u tome što nitko nije ni pipnuo Shakespearov original, (napokon, mi sve znamo!) pa nismo bili spremni na modernu obradu. Izvlačeći radnju iz naftalina uma, nismo daleko dogurali. Meni su dva dana nakon objašnjene neke stvari i mogu samo reći da više ni u što nisam sigurna. I tako, dok su neki razbijali glave spajajući imena s licima, bilo je i onih koji su se pokazali vrlo kreativnima u drijemanju usred pune dvorane i orkestra uživo.

Dok smo satima čekali trajekt na Valbiski, uspoređivali smo dojmove i ideje. Ogorčeni kritičari kakvi jesmo (ni Leonardova Mona Lisa ne bi prošla bez kakvog komentara kod nas) našlo se zamjerki i ovome, iako se meni osobno baš svidjelo. S još jednim iskustvom iza sebe krećemo ususret novim izazovima…

Dafne

Maturanti su se vratili s putovanja u Grčku, a njihove dojmove i doživljaje pogledajte u full storyu, u Tanjinom članku...|<|Obećali smo vam ispričati doživljaje s maturalca, a mi držimo do dane rijeci

Kao što većina vas zna, iz Cresa smo krenuli u petak, 21.9., točno u ponoć s autobusne stanice. Otpratili su nas naši roditelji, prijatelji, bliža i dalja rodbina i uzbudeni smo krenuli na dalek, zaista dalek put. U busu su već sjedili, zasad još uvijek nepoznati, lošinjski gimnazijalci, kao i vozač, naš Miško (kojem šaljemo veeeeliki pozdrav).

Prva destinacija bila je Venecija, odakle smo se trebali ukrcati na brod za Grčku (točnije luku Igoumenitsu). Budući da većina nas nikad nije putovala na tako velikim putničkim brodovima, bilo je to prilično uzbudljivo. Rano ujutro stigli smo u Veneciju, uputili se u pristanište odakle smo čekali ukrcaj u naš brod, Jean Nicoli. Ukrcaj u brod protekao je prilično glatko, brod je zaista prekrasan, ali sobe su zaista veoma malene. No, ne žalimo se, na tom brodu proveli smo lijepe trenutke, vidjeli prekrasan zalazak sunca i ujutro se sunčali gledajući u albansku obalu. U nedjelju, oko podneva, napokon smo dotakli tlo Helade. Ponovno ukrcaj u autobuse i polazak prema Kalambaki, gdje smo odsjeli jednu večer. Na putu do Kalambake, stali smo u Metsovu, prekrasnom pitomom gradiću s izvrsnim restoranima. U Metsovu smo prvi put probali grčke specijalitete, kao što je souvlaki (ražnjić s raznovrsnim mesom). Nažalost, kako se kasnije pokazalo, nije svaki souvlaki, kao metsovski souvlaki... moramo priznati da put od Igoumenitse do Kalambakija i nije protekao glatko, jer grčke ceste baš i nisu nešto čemu se trebamo diviti. Zamislite ravnu, glatku cestu, koju uopće ne osjećate, već samo se uvalite u sjedalo i spavate... E sad zamislite potpunu suprotnost tome i dobit ćete grčke ceste.

Napokon, u nedjelju navečer, stižemo u Kalambaku. Pred ulaz u taj grad, koji se najviše bazira na trgovinama i kafićima, kroz autobusne prozore ugledali smo prekrasne stijene, zaista posebne i specifične. Misleći da je to samo nešto prolazno, svi smo se „prikeljili“ za prozore s fotoaparatima i pokušavali u prolazu uloviti koju dobru sliku. Tek nakon nekih deset minuta shvatili smo da su to Meteori, naše odredište. Meteori su grčko svetište, posebne stijene na kojima su postavljeni samostani. No, da ne žurimo, moramo vam ispričati kakav smo specijalitet jeli kad smo se smjestili u hotel podno Meteora. Gladni i umorni sjeli smo u hotelski restoran i čekali večeru. I zaista, večera je počela stizati. Na tanjuru je ležao komad mesa, malo riže i ostalog povrća. Iskušali smo meso, naizgled piletina, ali naokus, baš i ne... A dobro, nisu dobro skuhali piletinu pa je malo bljutava, što sad, događa se, jeli smo i gore... No tad je slijedila spoznaja. Kaže naša profesorica iz filozofije da je najbolji trenutak u životu kad dođeš do spoznaje. A što kad dođeš do spoznaje da ona piletina koju si upravo pojeo nije bila piletina, nego golub? Ta spoznaja ne vodi do najboljeg trenutka u životu, zaista... ž

Nakon jedva prežaljenih golubova, sljedeće jutro smo krenuli na Meteore. Cure su saznale da će morati staviti suknje preko hlača, moramo poštovati tradiciju. Zaista lijepo i fascinantno (osim onima koji se boje visine, ovim putem pozdravljamo i profesoricu Lauru ). Vidjeli smo kako se korisno iskorištavaju zidovi (potpuno prekriveni freskama, mene osobno podsjetilo na stripove, što je i bio cilj jer ljudi nisu znali čitati pa je to bio jedini način da im se prenese neko znanje).

Sljedeće na veoma gustom rasporedu bilo je Apolonovo svetište. Sve prepuno veoma važnih i značajnih kamena, dorskih stupova koji se ne smiju dirati (ponekad nismo bili baš poslušni pa je žena zadužena za zviždanje kad bi netko prekršio pravila imala dosta posla s nama...). vidjeli smo zatim i olimpijski stadion, onaj na kojem su mogli biti samo muškarci, a sudionici su bili goli i nauljeni. Kad ste na tako nekom mjestu, koje je nekoć bilo štovano, osjeti se posebna vibra. Možda to ima neke veze s onim što nam je kasnije, u Ateni, vodičica Irena rekla – Grci su znali gdje treba graditi, gdje nema podzemnih voda, gdje je pozitivna energija.

I krenusmo dalje, vrijeme je zaista brzo prolazilo, 25.9. stigli smo u Atenu. Već sam spomenula našu vodičicu Irenu, ali zaista je bila izvanredna, zaslužila je da je spomenem još jednom. Ah da, cijelo vrijeme smo imali našeg vodiča Tomislava s nama u autobusu. Čovjek lijepo čita, svaka čast ' Irena nam je malo pričala o atenskom životu. Promet im je jako loš, svaka najmanja buna ili štrajk učini promet potpuno nemogućim (a studenti veoma često štrajkaju). Atena nema dobru kanalizaciju i ceste su poplave. Imaju jako puno privatnih muzeja. Romantičnim dušicama ovo će biti zanimljiva anegdota – Aristotel Onassis je unajmio tri kata hotela u centru Atene i nekoliko helikoptera iz kojeg su padale ružine latice, dok je sve to promatrala njegova voljena Jackie.

U Ateni smo išli na Akropolu. Tu smo zaista vidjeli SVAŠTA. Za gotovo svaku građevinu mogli smo reci – Gle, ovo je bilo u knjizi iz povijesti/likovne umjetnosti!! Tu smo vidjeli Parthenon, pa Erehteion (za vrijeme sultanata u Erehteionu je bio harem, to je ona građevina s karijatidama-ženama stupovima), a bio je tu i... Pierce Brosnan! Da, da, baš onaj 007, James Bond. Ne šalimo se i ne, nismo bili pijani kad smo ga vidjeli. Ne smijemo toliko duljiti, nastavljamo dalje. Posjetili smo Plaku, dio prepun trgovinica, nešto poput ogromne tržnice, gdje svaki drugi prodavač priča hrvatski/srpski, ali ne i engleski. Ne bi bilo fer od nas da ne spomenemo malu trgovinicu za alternativce, u kojoj su bile mnoge poznate face i koji je, citiram „najpoznatiji dućan u Ateni!!;“. Upozorenje, ako ikad navratite u taj dućan i vlasnik vam to kaže, ne pitajte zašto je najpoznatiji...

U Ateni smo proveli tri dana. U Ateni smo proslavili i tri rođendana u istom danu. U Ateni smo ispucali oko 500 slika. U Ateni smo upoznali Nassosa i Dordu, vlasnike kafića u kojem se puštao rock i metal. U Ateni je Dule izgubio mobitel. U Ateni je Frane kupio Armanijev (sorry ako nije Armanijev nego neki drugi, uglavnom, neki skupocjeni) parfem za 20 eura. U Ateni smo se zbližili s Lošinjanima. U Ateni su naši dečki zaigrali košarku protiv crnogorskih momaka (pozdrav njima). U Ateni smo posjetili njihov izvorni restoran u kojem smo promatrali grčke narodne plesove. Iz Atene nosimo puno lijepih uspomena.

Već izmoreni, u četvrtak smo otišli iz Atene i posjetili Epidaur. To je onaj teatar koji ima savršenu akustiku, pa ako odete u zadnji red, što je zaista visoko, čujete jednako dobro kao da ste u prvom redu.

Nakon Epidaura, slijedila je Mikena, poznata Mikenska vrata, koje smo zaista sa zadnjim atomima snage promatrali. Poslije toga, uputili smo se u luku Parnas gdje smo se ukrcali na brod koji nas je vodio u Anconu. U petak smo ponovno stali na talijansko tlo koje nas je vodilo u grad-državu San Marino. Prekrasan, bajkovit gradić, prepun trgovina sa srednjovjekovnim oružjem i lijepim statuama raznih vila. Sa svih strana čisto zelenilo, planine i mir... Posebna atmosfera, zaista. Nakon večere u San Marinu, krenuli smo prema Cresu. S prvim trajektom došli smo doma. U zagrljaje onim istim roditeljima, prijateljima, bližoj i široj rodbini...